Nađi me – Andre Aciman

Ako ste čitali prvi roman Andrea Acimana Zovi me svojim imenom i svidio vam se, onda se možda pitate što se dogodilo sa sirotim Eliom nakon njegove veze s Oliverom. Roman Nađi me čija se radnja odvija oko dva desetljeća nakon, ima odgovor na to pitanje.

Roman je podijeljen u glazbene odjeljke: TempoCadenzaCapriccio Da Capo. Ne počinje Eliovim putovanjem već putovanjem njegova oca. Tempo je najduže poglavlje knjige u kojem se gospodin Pearlman razveo i jednog dana u vlaku upoznao neobičnu djevojku dovoljno mladu da mu bude kći. Miranda je pomalo drska, ima svoj stav i zna što želi. Nakon ugodnog čavrljanja u vlaku ni jedno od njih se ne želi rastati, pa ga ona poziva na večeru kod svog oca. Svi smo očekivali nastavak priče o Eliu i ovaj dio romanse njegovog oca mi je potpuno nepotreban i naporan jer zauzima veći dio romana. Kemija između njih dvoje nije napisana tako stručno kao u prvom romanu kad je bila riječ o Eliu i Oliveru. Ponašaju se kao tinejdžeri koji jedva čekaju skočiti jedno na drugo, nije mi pretjerano razumljivo zašto se autor toliko fokusirao na njih.

Cadenzi nam se prikazuje Elio kao odrasla osoba i osoba kakva je postao bez Olivera. Na recitalu upoznaje Michaela koji je dvostruko stariji od njega i koji nekoliko puta kroz priču ponavlja da mu može biti otac. Michael kao da je tu da probudi Elia kako bi shvatio da još nije zaboravio Olivera i da bez njega zapravo nije ni živio. 

”Primijetio sam da neke rečenice započinje veznikom a, možda da izgladi oštar ili nepostojeći prijelaz između različitih tema, pogotovo kad prelazi na nešto bliskije, osobnije. Rekao sam mu da predajem na konzervatoriju. Volim li predavati? Jako. Zatim sam mu rekao da jedanput tjedno sviram klavir besplatno i radi zabave u baru jednog luksuznog hotela. Nije pitao kako se hotel zove. Obziran je, pomislio sam, ili možda samo želi pokazati da se ne nameće i da ne mari.”

Capriccio nam prikazuje Olivera i ovaj dio više je podsjećao na prvu knjigu, razigrano, zabranjeno i potpuno drugačije od Eliovog dijela. Ali nakon ovoga ostaje još samo Da Capo ili u prijevodu s početka i tek pred sami kraj ćete dobiti neke dugo očekivane odgovore.

”A tada, prije odlaska, polako je položio dlan na moj obraz – ta me je gesta toliko smela da sam zadrhtao, preplavili su me osjećaji. Bilo je to posve nenadano. Htio sam se ljubiti s njim. Daj, poljubi me, barem da se ne uzrujavam toliko. Gledao sam kako se okreće i odlazi.”

Ne sumnjam da se autor trudio slijediti veličinu prve knjige, ali mislim da se i ovdje dogodio sindrom nastavka koji pogađa većinu serijala. Za mene je ova knjiga bila zaista nepotrebna u ovakvom obliku. I dalje ne osporavam da je ovo složeno djelo, nostalgično i neuobičajeno, samo kod mene nije izazvalo emocije koje je trebalo pa je čitanje ispalo pomalo kao gubitak vremena.

Izdavač: Sonatina naklada

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s